Ove godine smo imali čast da konačno krenemo u prvi razed osnovne škole.
Naravno, to su bile ekstra pripreme, nabavke knjiga, trčanje, mamina trema, strah i sve slatkosti koje nosi upis prvi razed kao da se mama prvi put upisuje a ne kao da dijete upisuje.
U biti, više stresan početak za mene nego za mog sina.
Duže vrijeme sam razmišljala o tome kako taj početak posložiti, koje izvanškolske aktivnosti izabrati za malog i kako ih uskladiti, obzirom da bi on htio ići na sve što je čisto vremenski znanstvena fantastika i za njega a i za mene.
Kako sam razmišljala o izvanškolskim aktivnostima tako sam razmišljala i konzultirala se sa svojim prijateljima o nekim školskim izbornim predmetima. Naravno, pod izbornim predmetima podrazumijevam vjeronauk u školi.
Obzirom da sam ja jedna žena koja ima neki svoj svijet i koja ima neke svoje svjetonazore i vizije života koji se apsolutno ne uklapaju u nešto što se zove kršćanstvo. U biti ne živim tako nekako kako to propovijeda ta vjera (iako sam primila neke sakramente) i ne držim do toga jer nisam u tom duhu niti odrasla, a opet s druge strane, da se ne lažemo i da ipak budemo iskreni, mislim da je vrlo malo ljudi koji iskreno žive upravo život kako to propagira crkva, vjera i kako to piše u bibliji ili gdje god, sasvim nebitno.
Dakle, kako živim, tako odgajam i svog sina, trudim se odgojiti ga jednom pozitivnom duhu, u jednom pozitivnom svjetlu, iako je to danas često vrlo teško, odgajam ga na način da je prvo i jedino ispravno da vjeruje u životu u sebe i svoje sposobnosti a sve ostalo nek prepusti nekim drugima. Tako živim ja, tako učim i njega...
Koliko u tome griješim ili ne, vrijeme će pokazati, svi mi svoju djecu učimo najbolje što znamo i što možemo a opet jednom dođe onaj trenutak kad se otisnu u neke sasvim druge životne vode da onda sami zastanemo i zapitamo se: dobro, gdje je sve krenulo krivo?
Ali, nije tema odgoj djeteta već - vjeronauk?
Sama sam odlučila da mali neće ići na vjeronauk jer je to kako sam već rekla kontra svih mojih uvjerenja i životnih stavova, kome to pasalo a kome ne, to je jednostavno tako i drugačije ne može. Danas sutra kad bude velik sve što ga zanima moći će pročitati u knjigama, moći će naći na netu, moći će o tome razgovarati samnom i adekvatnim osobama za vjerska pitanja, što se tiče sakramenata i o tome nek jednom sam odluči kad bude dovoljno zreo dali mu to treba u životu ili ne, kako god - majčina podrška je uvijek tu u svakom slučaju.
,
Prvo što me iznenadilo je to koji su "uvjeti" za ići na vjeronauk, ja sam se prosto šokirala ali ono baš iskreno šokirala. Sve te informacije sam čula od drugih roditelja čija djeca već idu na vjeronauk i ne ulazim u to koliko su te informacije točne ili nisu, dakle, to sam čula iz inih ruku, nisam ulazila u detalje i provjeravala vjerodostojnost informacija i ne znam kako je to negdje drugdje u nekim drugim gradovima ali sam opet ponavljam čula kako je to ovdje kod nas.
Dakle, ako se jednom upišeš na vjeronauk u osnovnoj školi tada se do kraja osnovnoškolskog obrazovanja ne možeš ispisati ali se uvijek možeš naknadno upisati!? Nebuloza kojoj nema kraja, zašto se dijete ne može ispisati ako mu to nije zanimljivo, čemu klinca masirati i dodatno opterećivati bez potrebe kad je to na kraju krajeva izborni predmet. Izabrao ga je sada, za dvije godine mu možda više ne bude tako napet i šta onda? Ajmo, pilana počinje....
Uostalom, ako ti i muž dosadi nakon 3 godine onda ga promijeniš a kamoli ne bilo što drugo (da ne bude baš sve tako ozbiljno :))
Drugo, prema pričama klinci su obavezni biti svakoj na nedjeljnoj misi, ali ono baš obavezni!?
I opet si ja mislim, dakle, taj klinac koji je tek krenuo u prvi razred osnovne škole, koji je još samo jedno razigrano dijete i koje je okrenulo jednu sasvim novu stranicu u životu koja se zove početak školovanja, dijete koje je puno obaveza jer mu je škola nešto sasvim novo, pored svega toga još ga treba malo i masirati nedjeljom da ide na misu ili šta se već tamo radi i uopće nije bitno kako klinci u crkvi provode vrijeme, dali uče kroz igru ili sjede i slušaju, ali je bitno da oni moraju biti tamo, moraju.
I naravno, ja kao roditelj moram svoje dijete dopremiti tamo i odraditi to nešto s njime jer bi bilo vrlo licemjerno od mene da dijete ostavim nedjeljom na misi ili vjeronauku a ja da odem malo pročitati dnevni tisak u prvu lokalnu birtiju, iako upravo takvih roditelja ima, sigurna sam.
Iskreno, kad sam odlučila da mali neće pohađati vjeronauk mislila sam da će biti u manjini jer mi je to nekako logično, međutim kad smo se na roditeljskom sastanku očitovali koje dijete ide na vjeronauk a koje ne, iznenadila sam se upravo suprotnom činjenicom da su manjini upravo djeca koja idu na vjeronauk.
Da sam takav ishod očekivala - nisam, ali ono iskreno baš nisam, ipak smo mi jedna katolička zemlja.
Ali dobro, poštujem svačiji izbor, poštujem različitosti pa tako i poštujem sve one koji su odlučili da im dijete pohađa vjeronauk i one obitelji koje iskreno žive svoju vjeru a opet poštujem i one koji su odlučili da im djeca neće ići na vjeronauk jer i taj izbor je sasvim u redu na kraju balade....
