Oduvijek sam se divila ljudima koji imaju viziju, viziju svog života.
Znam, sad će svatko pomisliti da svatko ima viziju kako bi njegov život trebao izgledati, ok, slažem se, svi mi imamo neke vizije, neke želje i maštanja kako bi naš život trebao izgledati i kako bi voljeli da se događa, ali ne mislim na taj dio ljudi.
Mislim i divim se onim malim sitnim ljudima koji imaju viziju svojeg života, viziju svog sna i polako žive kako bi svoj san pretočili u javu, pretočili u pravi iskonski život, kako bi živjeli svoj san.
Upravo takvi ljudi me oduševljavaju, takvim ljudima imam potrebu nakloniti se, čvrsto im stisnuti ruku i reći: Bravo, svaka čast, divim ti se što si uspio ili uspjela. Ma čak ako i ne uspiju, opet me oduševljavaju jer se trude, jer pokušavaju, jer ne zabijaju glavu u pijesak poput nojeva čekajući ne znam što, jer se znaju nositi i s porazom i s uspjehom..
I nije to lako.
Nije lako opstati i furati svoj film kao da ostatak svijeta ne postoji jer na tom putu ma gdje god se okreneš postoje oni koji sumanju, koji kao da se boje tuđeg uspjeha, a ustvari se boje svoje vlastite statičnosti, ima onih koji će te na sve moguće načine pokušati odgovoriti od tvog puta jer im je teško vjerovati da se snovi zaista mogu ostvariti.
I ljudi koji tako misle, nisu to zli ljudi, nisu to loši ljudi i radi njihove sumnje u tuđi uspjeh ne treba ih ne voljeti, ne treba ih osuđivati jer oni vjerojatno ne znaju drugačije osim sumnjati, ali to je već njihov problem, to je već njihova najslabija karika na kojoj oni moraju poraditi.
A opet, možemo gledati na takve ljude i s one druge strane - došli su nam u život da nesvjesno tesitraju osobu koja tako vjerno želi živjeti svoj san i zato im se treba zahvaliti.
Ako želimo ostvariti svoj san onda na sve prepreke gledamo kao na neke izazove, na takmičenje sa životom i s dokazivanjem koliko nam je zaista stalo do ostvarenja sna ili koliko smo odani i vjerni onome što želimo.
U svakom slučaju, mislim da tako skeptični ljudi su ustvari dobrodošli, čisto kao jedan test na putu do ostvarenja sna, jer ukoliko zaista nešto želimo onda ćemo na svaki odgovor odmahnuti rukom i reći da, da, dobro, ali ako imalo sumnjamo u sebe, tada će nas upravo takvi crnjaci i skeptici poljuljati u našim vizijama, u ostvarenjima našeg životnog sna.
Zato se volim družiti i pričati s vizionarima, jer oni imaju vizije svog života, oni točno znaju što žele, i takvi ljudi idu možda puževim korakom do ostvarenja svog sna, ali jedno je bitno - oni idu, ne stoje i to je ono što me oduševljava. Isto tako, svjesni, kako uspjeha, tako i poraza i ne boje se jer znaju da je važno barem pokušati, ako ništa drugo. A i nakon niza padova pa jednom se moraš dignuti, jednom već moraš uspjeti.
Imaju svoje želje i ne boje ih se javno priznati, ne boje se pričati o tome i maštati o njima. Jednostavno volim takve ljude jer imaju projekte, imaju analize, a što mi je još najbolje - takve ljude ne brine što misli onaj tamo, ne brine ih što je možda cijeli svijet protiv njih i možda se i ne slaže s njima, ali to njih nije briga jer oni imaju jednostavnu misiju - ostavariti svoj san.
Nitko se nije rodio uspješan, slavan, poznat i nikom nije servirano na tanjuru ono što želi od života, apsolutno svi imaju neki svoj početak, svi imaju neku svoju priču i svi imaju neku svoju prošlost i svi su jednom počeli od ničeg, počeli su od nule po sistemu pokušaja i pogrešaka, samo što su najuporniji uspjeli i nisu poklekli pred preprekama, nisu zabijali glavu u pijesak i nisu bili statični već su imali svoju viziju i bili joj vjerni do samog ostvarenja.
U biti, rekla bih, imali su muda.
